Zar se ne bi trebalo pustiti mišiće odgovorne za fokusiranje? Ili je barem za mene kao da sam ih blokirao i mislim da primjena metoda koje se koriste u bodybuildingu koje su djelovale za tebe, ne bi uopće bila korisna, štoviše, bila bi štetna. Zapravo moje oči vide kako je njima po volji, odnosno ne može se njima upravljati kao bicepsom, koji s pažljivim vježbanjem dobiva svoj oblik i veličinu.
Tražim tvoju pomoć u vezi s pojmom koji je za mene ključan, čak uzimajući u obzir i moje djetinjstvo i porijeklo moga problema: vizualizacija. Pokušavajući predočiti neki predmet, ne uspijevam ga zadržati nepomičnim u svojoj glavi: on bježi, izmiče, trči po svim kutovima uma i ne da mi da promatram njegove pojedinosti. ISTO JE I S MOJOM KRATKOVIDNOSTI, odnosno kao da bilo koja vježba koju radim, pravilo koje primjenjujem itd, ne služe ničemu jer se čini sam osuđen na plaćanje troškova onoga nestrpljivog ega koji je, još otkad sam bio dječak, pokušao potisnuti nesvjesno i tjelesne procese zbog nestrpljivosti. Molim te, reci mi što misliš, kako bih mogao poboljšati svoju vizualizaciju ili još bolje, silazeći dublje u polje psihologije, reci mi što misliš o odnosu koji imam sa svojim mentalnim slikama te kako ću ih ponovno, oprezno, dovesti do fokusiranja.
Iskreno zahvaljujem na svemu što radiš.
Kako bi ojačao svoju sposobnost fokusiranja, nije ključno da shvatiš psihološki korijen svoje kratkovidnosti ni razloge svoga nestrpljivog ega. Htjeti shvatiti, u ovom slučaju, može biti simbol i svjedočanstvo previše analitičkoga i „umnog“ mentaliteta i osobnosti, što je značajka upravo kratkovidne osobe koja nastoji sve pojmiti. Iako se iza tjelesnih i vidnih procesa kriju snažne psihološke sastavnice, kao što je dokazala psihosomatska medicina, nije od ključne važnosti psihoanalizirati se kako bi se riješio ili ublažio problem. Kako bi vidio, ne moraš nužno analizirati sliku pred svojim očima, nego joj moraš samo dopustiti da klizne preko njih. Ovim ti želim reći da se potrudiš oko rada na rehabilitaciji vida putem običnih vježbi, a ne psihoterapije.
Normalna sposobnost fokusiranja zahtijeva „dinamično opuštanje“ vanjskih očnih mišića koje bi, kao što ti ispravno tvrdiš, „trebalo pustiti“. Ali kako ih pustiti i dopustiti im da se oslobode stanja kronične napetosti koja ih sprječava u njihovoj prirodnoj sposobnosti „sakadične vibracije“ i „središnje fiksacije/centralizacije“?
Jedna poznata škola predlaže više ili manje posebne vježbe „opuštanja“. Osobno, i prema mome dugome osobnom iskustvu, nije dovoljno jednostavno mišićno opuštanje za potpuno ublažavanje kronične napetosti prestegnutoga mišića. Potrebno je obnoviti njegove fiziološke odlike mišićne snage i gipkosti. Ovaj sam pojam objasnio u svojoj knjizi. Možeš u tome smislu raditi na vježbama čistoga mišićnog rada aktivnoga statičnog rastezanja: jednostavne vježbe, ali JAKO učinkovite u smislu smanjivanja mišićne napetosti i sposobnosti centralizacije.
Ovu prvu fazu čistoga mišićnog rada (ali nećeš morati ići u teretanu kako bi ga izvodio), mora slijediti rad na prikladnom defokusu mrežnice, s lećama ili bez njih (pod prikladnim se podrazumijeva da se stupanj defokusa mora procijeniti na temelju tvoga osobnog oštećenja prelamanja svjetlosti i njegovoga stupnja).
Malo pomalo kako se tvoj vid bude poboljšavao (samo ako si POSTOJAN i USTRAJAN u slijeđenju vježbi), čak će i sve ono psihološko koje stoji iza tvoje kratkovidnosti postupno ozdraviti. Vjerojatno će se poboljšati i tvoje sposobnosti vizualizacije, pamćenja i, kao što se desilo meni kao bivšoj kratkovidnoj osobi, čak i tvoj karakter i tvoje sposobnosti povezivanja. I ne na posljednjem mjestu, poboljšat će se i tvoje povjerenje u život i u moć samoizlječenja tijela.