Stres od hiperakomodacije i kratkovidnost: može li rad naštetiti vidu?

Pozdrav, radim kao zubni tehničar u laboratoriju, htio bih znati može li moja radna okolina ugroziti na izričit način moj oporavak vida s prirodnim vježbama.

Odgovor je potvrdan: okolina u kojoj radimo i živimo djeluje na refrakcijsku sposobnost osobe kao rezultat prilagodbe na vidni okoliš. Ovo znači da radeći neprestano na bliskim udaljenostima, mehanizam odgovoran za ispravno fokusiranje na kratkim udaljenostima (proces akomodacije) može „postati kroničan“ održavajući se u ovome stanju čak i kada djelovanje akomodacije više nije potrebno, kao kada gledamo na velikim udaljenostima, poput beskonačnosti.

Takvi radni uvjeti na kratkim udaljenostima mogu, s vremenom, dovesti do situacije „akomodacijskoga grča“ gdje cilijarni mišić ostaje u stanju kroničnoga stezanja, stvarajući stanje pseudomiopije, ili trenutne kratkovidnosti. Stanje kronične akomodacije, poput onoga koje može proizvesti rad na kratkim udaljenostima, s vremenom se može pogoršati i učvrstiti u osovinskoj kratkovidnosti (produženje očne jabučice).

Takav rezultat nalazi svoje fiziološko objašnjenje u jednome od priznatih uzroka razvoja kratkovidnosti: stanju dalekovidnoga defokusa koji se ponavlja u vremenu. Prema teoriji defoksua, mrežnica trpi ponovljene prilagodbe na temelju položaja fokusa: jednostavnim riječima ovo znači da se oko ponaša kao fotografski aparat s autofokusom, neprestano mijenjajući fokusiranje na temelju udaljenosti promatranoga predmeta i dakle položaja fokusa, odnosno na temelju položaja slike na mrežnici. Prema ovoj teoriji defokusa mrežnice (navedenoj u uglednim tekstovima iz optometrije), uzastopno održavanje fokusa IZA mrežnice proizvodi s vremenom osovinsku kratkovidnost s posljedičnim produženjem očne jabučice, značajkom srednje visokih kratkovidnosti. Ovo osovinsko produženje očne jabučice predstavlja rezultat prilagodbe koju proizvodi mrežnica u ponovljenom pokušaju podudaranja žarišne ravnine s položajem fokusa.

Prihvaćanjem ove teorije kao istinite, postaje istinito i obrnuto: ako se fokus zadržava ISPRED mrežnice (uzrokujući defokus kratkovidnoga tipa, umjesto dalekovidnoga), mrežnica će izvesti ponovljene pokušaje podudaranja žarišne ravnine s položajem fokusa, potičući posljedično oslobađanje akomodacije, uz jačanje oštrine vida i povlačenje kratkovidnosti. Upravo se na ovoj teoriji temelji jedno od načela rehabilitacije vida sadržanih u Kako sam izliječio kratkovidnost: osiguravajući očima prikladno stanje defokusa mrežnice, izlažemo oko prilagodbama u njegovoj sposobnosti prelamanja svjetlosti i, dakle, povlačenju početnoga oštećenja do, eventualno, kompenzacije oštećenja (ali takav rezultat, iako moguć, traži stalni trud u vježbama defokusa mrežnice).

Ti rezultati dobiveni su pokusima na brojnim životinjama izloženim različitim stanjima defokusa mrežnice: zbog ovog razloga ta teorija čini se već znanstveno dokazanom (za znanstvene preporuke o tim istraživanjima konzultirati se s bibliografijom).

Da se vratimo na poseban način na tvoje pitanje: sposobnost prelamanja svjetlosti neke osobe izravno je povezana s količinom i vrstom pretrpljenih optičkih podražaja na kratkim i dugim udaljenostima. Prema teoriji akomodacijske ravnoteže (opisane u knjizi), prevaga podražaja na kratkim udaljenostima (poput onih koji proizlaze iz poslova kao što je tvoj koji traži značajan očni napor na kratkim udaljenostima) može s vremenom proizvesti razvoj kratkovidnosti.

Dva su rješenja za uklanjanje ovoga problema:

  • 1. prvo je smanjiti ili ukloniti podražaje na kratkim udaljenostima (mijenjajući vrstu posla onom koja bi ti omogućila lutanje pogledom na velikim udaljenostima, ali to zasigurno nije prihvatljivo rješenje);
  • 2. drugo je postupati na način da oči čak i uz rad na kratkim udaljenostima nisu izložene hiperakomodacijskome stresu uzrokovanom dalekovidnim defokusom (fokus iza mrežnice) koji je, kako smo prije objasnili, jedan od uzroka razvoja kratkovidnosti. Ovaj se posljednji rezultat može postići noseći pozitivne leće svaki put kad se radi na kratkim udaljenostima (samo, dakako, ako se ne obavljaju poslovi u kojima su u pitanju vlastita i tuđa sigurnost i koji zahtijevaju potpuno akomodacijsko djelovanje). Treba ponoviti da proces akomodacije ima pozitivnu namjenu za fokusiranje na kratkim udaljenostima, omogućujući veću sposobnost fokusiranja i oštrinu vida na kratkim udaljenostima. Rezultat će, uz nošenje pozitivnih leća dok se vizualno naprežete na kratkim udaljenostima, biti optičko očuvanje oka od podnošenja pretjeranih podražaja na blizinu. Nošenje pozitivnih leća na kratkim udaljenostima predstavlja, prema mom mišljenju, značajan oblik sprječavanja razvoja kratkovidnosti i jako bi koristilo suvremenome društvu, pretjerano angažiranom sa stajališta vida na kratkim udaljenostima (i upravo je ovo glavni razlog širenja kratkovidnosti u našem vremenu).

U trenutku dok odgovaram na tvoje pitanje, radim na kratkoj udaljenosti za računalom, nosim naočale s pozitivnim lećama od jednoga stupnja, upravo kako ne bih trpio pretjerani stres od akomodacije. Treba u svakom slučaju istaknuti činjenicu da optičko stupnjevanje leći treba uvijek odrediti prema oštećenju vida i prema potrebama osobe: recept bi dakle trebala odrediti stručna osoba poput okulista, optometrista ili profesionalca s područja vida.