Sad već godinu i pol izvodim vježbe kako bih pokušao izliječiti dalekovidnost svoga lijevog oka, prije svega koristeći povez na desnome oku i radeći „spore“ rotacije s lijevim okom, kao što si objasnio prije nekog vremena; zapravo sam ostvario neke rezultate,ne znam koliko se popravila moja dalekovidnost (pošao sam od dioptrije od otprilike 4), ali sigurno je da sam postigao poboljšanja.
Ali već neko vrijeme nema poboljšanja kao na početku, kako to? Hoću li ikada moći, prema tvom mišljenju, sasvim ukloniti problem i imati 10/10?
Hvala i pozdrav, Fabio.
Bok, Davide, oprosti što ti opet smetam, ali kao uvijek, imam neke sumnje, pogotovo u vezi s „fokusom“ i lećama: ako koristim povez na desnome oku kako bih „napregnuo“ lijevo oko, zašto je potrebno koristiti leću za „pogoršavanje“ fokusa? Pokušat ću bolje objasniti: budući da već postoji oštećenje, vjerujem da bi oko trebalo samo nastojati ispravno fokusirati sliku dok se možebitno ne vrati na ono kako bi trebalo biti (10/10), zbog toga ne razumijem zašto je potrebna leća za još veće zamagljenje slike. Nadam se da je pitanje jasno, u svakom slučaju imao sam praktički dva ova „bljeska pogleda“ o kojima si pričao na svojoj stranici, uglavnom noću (ne znam zašto) i poslije sam primijetio jasno poboljšanje, u svakom slučaju, od toga je prošlo već dosta vremena (mjeseci) i sada nema ničega, kao da je došlo do zastoja, samo poneko lagano „zatezanje“ poslije rotacija i poslije čitanja. Što to znači? Je li moguće da je oko stiglo do svoje „granice“? Je li moguće da je problem u dijelu mozga predodređenome za vid, umjesto u samome oku?
Bok, Fabio, uopće mi ne smetaš, da su bar svi tako motivirani za rješavanje vlastitoga problema s vidom.
U tvom slučaju dalekovidnosti, moraš naviknuti oko na rad na sve bližim udaljenostima.
To je spor i postepen, ali siguran proces.
Primjer: ako danas sa svojim lijevim okom (i povezom na desnom) možeš čitati na jasan način na 50 cm udaljenosti, moraš nakon određenoga vremena smanjiti ovu udaljenost, čitajući više izbliza.
Kada dođeš do čitanja s 10 cm udaljenosti ili malo više, moći ćeš koristiti negativne leće tako da stvoriš preopterećenje za zamagljenost koje će osigurati prilagodbu.
U SUŠTINI:
1. Uzmi neku knjigu.
2. Približavaj je sve dok se tekst ne zamagli.
3. Trepći na opušten način sve dok ne primijetiš lagani osjećaj fokusiranja.
4. Pređi ovu crtu zamagljenja/fokusiranja koje stvara PRILAGODBU vidnog sustava. U tvom slučaju, ako si prije mogao čitati i fokusirati na udaljenosti od 50 cm (ti znaš pravu udaljenost), a poslije si došao do čitanja i fokusiranja s 30 cm, ovo znači da si smanjio svoje oštećenje vida, budući da se oko prilagodilo vidnim uvjetima koji su mu nametnuti.
Upravo obrnuto vrijedi za kratkovidne: moraju udaljavati tekst na postepen način, eventualno dodavajući pozitivne leće za povećanje i osiguravanje stanja zamagljenja. Cilj je zamagljenja omogućiti oku da pretrpi podražaj/prilagodbu na fokusiranje. Defokus mrežnice optički je podražaj koji je umjetno izazvan lećama kako bi se osigurala prilagodba sustava fokusiranja.
Defokus može biti: dalekovidan i kratkovidan.
Kratkovidan fokus za smanjenje kratkovidnosti (žarište ispred mrežnice). Korištene leće: pozitivne.
Kratkovidni fokus čini trenutno oko kratkovidnim pomoću pozitivnih leća kao bi osigurao smanjenje stanja hiperakomodacije.
Dalekovidni defokus za smanjenje dalekovidnosti. Korištene leće: negativne.
Dalekovidni defokus (žarište iza mrežnice) omogućuje postupno povećanje akomodacije i posljedično smanjenje stanja dalekovidnosti.
Iscrpnije detalje moći ćeš pronaći u Kako sam izliječio kratkovidnost, uz pridruženu opširnu znanstvenu bibliografiju i slike. Odgovorit ću na tvoja ostala pitanja:
Ali već neko vrijeme nema poboljšanja kao na početku, kako to?
Ako redovito izvodiš vježbe očnoga rastezanja i ako povećavaš na postupan način stanje defokusa (u tvom slučaju dalekovidnosti: ako vježbaš fokusiranje na sve bliži način, uz moguće osiguravanje stanja defokusa negativnim lećama), prilagodba te dakle poboljšanje, zajamčeni su.
Trenuci zastoja postoje: u ovim razdobljima zastoja moraš nastaviti s vježbama (posebice povećavajući/osiguravajući defokus/zamagljenje i fokusirajući). Kada se dođe do kritične mase neprimjetnih poboljšanja, sposobnost fokusiranja tvojih očiju pretrpjet će prilagodbu koja će prvo biti trenutna, a zatim stalna.
Hoću li ikada moći, prema tvom mišljenju, sasvim ukloniti problem i imati 10/10?
Znanstvena istraživanja na životinjama posvjedočila su učinke defokusa mrežnice na promjenu u prelamanju svjetlosti. Životinje izložene različitim stanjima defokusa pokazale su prilagodbe prema kratkovidnosti ili dalekovidnosti, ovisno je li izazvani podražaj bio dalekovidni defokus (pomoću korištenja negativnih leća ili prelaženja granice u jako ograničenim vidnim područjima) ili kratkovidni defokus (pomoću pozitivnih leća). Kada prestaneš uvježbavati svoje oči za defokus (u odnosu na prirodu i tipologiju tvoga vidnog oštećenja), prestat će i poboljšanja. Ako dalekovidna osoba nastavi s vježbama dalekovidnoga defoksua na ispravan način i na redovnoj bazi, moguće je da stigne čak i do razvoja suprotnoga oštećenja, odnosno kratkovidnosti.
Suprotno tome, kratkovidna osoba koja vježba kratkovidni fokus teoretski bi mogla razviti dalekovidnost, ukoliko ne prestane s vježbanjem u trenutku kada dosegne stanje emetropije.
Pravilo je da se koristi defokus mrežnice dok se ne dosegne željena razina prilagodbe fokusiranja (i dakle poboljšanja).
Je li moguće da je problem u dijelu mozga predodređenome za vid, umjesto u samome oku?
Oči pa tako i vid organ je na koje najviše utječu emotivna i mentalna stanja osobe. Tema je od značajne važnosti budući da se radom na vlastitim očima djeluje i na emotivne blokade i procese koji su u temelju samoga problema. Poznat je odnos koji postoji između oštećenja prelamanja svjetlosti i određenoga tipa karaktera: kratkovidna osobna sklona je introvertiranoj vrsti karaktera, kao da je zatvorena u svome svijetu ograničenoga vida u granicama fokusiranja; dalekovidna je osoba, naprotiv, tip koji svoju pažnju usmjerava „prema vani“, kao da postoje opasnosti koje treba izbjeći: njezin vid i njezin unutarnji svijet usmjereni su dakle daleko. Tipologija karaktera u svakom slučaju ima kao i osoba: može se tvrditi da karakter predstavlja vrstu „imprintinga“ koji se otkriva preko očiju. Psihoterapeutske tehnike poput EMDR-a (Eye Movement Desensitization and Reprocessing) i EMT-a (Eye Movement Tecniq) rade na očnim pokretima kako bi se došlo do rješavanja emotivnih trauma i situacija koje utječu na pacijenta. Ovdje se može vidjeti izravna veza između očiju, mozga i same sposobnosti gledanja.
Sam PNL (neurolingvističko programiranje) pripisuje raznim područjima oka njihov izravni utjecaj na mozak: gledajući gore lijevo aktiviraju se određena područja mozga na drukčiji način nego kad se gleda dolje desno. Zanimljivo je dakle ustvrditi da se radom na fizičkome vidu može utjecati i promijeniti vlastitu sposobnost unutarnje percepcije te samu sposobnost povezivanja s okolnim svijetom. Različiti stupanj prelamanja svjetlosti može nas učiniti sposobnima da udaljimo zamagljenjem okolni svijet, ali može nam i, naprotiv, dopustiti da ga vizualno zagrlimo, sudjelujući čak i emotivno u njemu. Tijelo, um i duh ogledala su koja odražavaju vlastitu svjetlost u jedinstvenoj mješavini koja predstavlja osobu sa svim njezinim značajkama. Moguće je tvrditi da, u ovom smislu, tehnike rada na očima imaju i snažnu sposobnost preobrazbe osobe. Oči su filteri našega svijeta: promijeni ih i promijenit ćeš svoju percepciju i dakle svoj način postojanja i povezivanja.