Već koju godinu nailazim na pogoršanje vida od otprilike 0,25-0,50 po oku. Uvijek sam imao savršen vid i jako mi je žao što ne mogu vidjeti dobro kao prije. Istovremeno radim i studiram. Utječe li to na kakav način? Dobar vid važan je uvjet prije svega za moj rad. Htio bih imati što je više moguće podataka.
Uvijek je zanimljivo primijetiti postepeni excursus gotovo svih funkcionalnih oštećenja vida. Ako pitate nekoga tko ima oštećenje vida, bilo koje jačine, od koje je optičke korekcije krenuo, vrlo će vjerojatno odgovoriti pozivajući se na postupno povećanje optičke korekcije početnoga oštećenja: „Trenutno mi je prepisana dioptrija 4, ali moj je prvi par naočala bio od -0,75…“
Ako dobro analiziramo ovaj tip jednostavnih tvrdnji, shvatit ćemo kako je osoba prisiljena s vremenom na stalne promjene naočala (dioptrijske snage leća), uslijed pogoršanja svoga početnog oštećenja. Dođe nam da se zapitamo može li se za takav postupak ispravka, općenito prihvaćen u današnjem društvu, smatrati da ima terapeutsku vrijednost: zapravo u skoro svim slučajevima naočale ne samo da ne liječe problem (u pravom smislu riječi, odnosno liječeći funkcionalnost organa vida), nego ga pogoršavaju, pospješujući proksimalni stres od hiperakomodacije i, dakle, smanjujući s vremenom sposobnosti fokusiranja. Trenutno je medicinska znanost postigla velike i značajne napretke u liječenju brojnih vrsta smetnji i bolesti, ali dođe nam da se zapitamo, kada se radi o funkcionalnim problemima vida: što se uistinu napravilo kako bi se iskorijenilo funkcionalna oštećenja zbog akomodacije, kao što su kratkovidnost, dalekovidnost i astigmatizam?
Na svjetlu svega što smo naveli, može li se uistinu smatrati terapeutskim postupkom/liječenjem nepromijenjeno korištenje naočala i kontaktnih leća? Čini se da možemo naslutiti odgovor: vjerojatno bi se trenutne sustave „liječenja“ oštećenja prelamanja svjetlosti trebalo preispitati u okvirima optike koja je različita i manje kratkovidna u vezi s problemom.
Evo primjera koji bi mogao bolje pojasniti pojam liječenja.
Osoba slomi nogu te slijedi stavljanje u gips same noge kako bi se omogućio oporavak kosti. Taj postupak ima kao cilj omogućiti nesretnoj osobi da ponovno hoda na vlastitim nogama. U ovom će se slučaju eventualno prepisati štake kako bi se što bolje podupirala vlastita težina i kako bi se olakšalo kretanje, sve dok se noga ne oporavi i nesretnik bude ponovno sposoban hodati.
Napomena: štake će se morati koristiti dok noga ne ozdravi i, posljedično, do povratka sposobnosti kretanja. Ne više od toga.
Kod „liječenja“ vida, onako kako je shvaćeno prema trenutnome sustavu prepisivanja i korištenja leća, ovo se NE događa: zamislite da se osoba nalazi u teškom, stresnom trenutku i da je primijetila slabljenje vida. Osoba ima osjećaj da više ne uspijeva vidjeti ono što je prije lako mogla. Zbog toga se zaputi kod profesionalca za vid koji otkriva laganu kratkovidnost, koja se mora „liječiti“ parom naočala „za odmor“.
Dakle… od ovog trenutka pa nadalje osoba, ukoliko bude koristila ove optičke korekcije i na udaljenostima za koje joj ne bi bile potrebne (kao što je rad na bliskoj udaljenosti ili čak fiksiranje nekog lica ili predmeta na kratkoj udaljenosti), s vremenom će naići na stalno pogoršanje oštećenja prelamanja svjetlosti (ovo je učinak stresa od hiperakomodacije koji nameće vidnom sustavu granice njegovoj prirodnoj sposobnosti fokusiranja).
„Funkcionalno“ je oštećenje ono čiji se uzrok ne pripisuje sastavu organa (organska bolest), nego načinu korištenja samoga organa. U ovom slučaju, koristeći naočale ili, još gore, kontaktne leće s potpunom korekcijom (10 desetina na tablici Snellen, na oba oka), vidni će sustav, s vremenom, postati umoran i oslabljen (i, posljedično, bit će potrebne sve jače leće). Ovo se, po mišljenju dolje potpisanoga, ne čini terapeutskim postupkom, budući da ne uklanja uzroke problema, nego ih, štoviše, s vremenom pogoršava. Ne treba se dakle čuditi ako s vremenom osoba koja u najvećem dijelu svojih dnevnih aktivnosti nosi potpunu korekciju počne očitovati „proročanstvo“ postupne kratkovidnosti „nasljednoga“ tipa, koje je izrečeno uslijed utvrđivanja postupnoga pogoršanja početnoga vidnog oštećenja.
Ovo „terapeutsko“ postupanje s oštećenjima prelamanja svjetlosti nastoji, za razliku od gipsa nanesenoga na slomljenu nogu (koji će nakon mjesec dana dopustiti nesretniku da ponovno slobodno trči na vlastitim opravljenim nogama), zarobiti osobu koja je optički ispravna, postupnim nizom novih recepata i naočala. Rezultat: s godinama će oštećenje vrlo vjerojatno biti snažno naglašeno i, u najgoroj pretpostavci, nastat će problem prezbiopije (staračke dalekovidnosti, op. prev.) te će osoba biti prisiljena na bifokalne leće.
Pravilo „funkcija čini organ“ ne predviđa iznimke, čak i kad je riječ o vidnim organima: trenutno korištenje potpunoga recepta (naočale i kontaktne leće) slabi i „kvari“ prirodnu i fiziološku akomodacijsku očnu sposobnost. Ne računajući pritom da ova vrsta postupka NE djeluje na sporedne uzroke psihološkoga, emotivnog tipa i na stres, kojima je možda pacijent opterećen.
U posebnom slučaju tvoga pitanja, vjerojatno je u ovom razdoblju pretjerani stres od hiperakomodacije (rad i učenje na bliskim udaljenostima), možda zajedno s jednim ili više čimbenika stresa druge prirode (prisjetimo se zapravo da su oči organ koji najviše osjeća stres emocionalnoga tipa), doveo do pogoršanja tvoga vida, koje bi se u ovoj početnoj fazi moglo liječiti (i u ovom bi se slučaju radilo o stvarnom liječenju), jednostavno smanjujući proksimalni stres (gledajući često na velikim udaljenostima te možda koristeći naočale „za odmor“ pozitivnoga tipa) i prepisujući razdoblje odmora i opuštanja, daleko od uobičajenih dnevnih obveza. Moguća upotreba pozitivnih leća omogućuje smanjenje proksimalnoga stresa i poticanje sposobnosti fokusiranja očiju: te se leće u svakom slučaju moraju koristiti, iz sigurnosnih razloga, samo ako osoba, zbog posla ili nekog drugog razloga, ne treba punu optičku korekciju (na primjer: u automobilu ili ako radi posebne poslove).